Deportacija izbjeglica 1992
IZJAVA NARCISE BOSNO, KĆERKE ESADA BOSNO
Uvijek ću se sjećati očiju moga oca, koje su me gledale kroz prozor od auta s kojim je on nestao. Želim da znate da sam bila dovoljno velika da shvatim šta se dešavalo ali da je to bilo tako davno da se danas ne mogu sjetiti lica ljudi koji su pretresali kucu u kojoj smo boravili ili lica onih policajaca koji su nam prijetili između psovki. Sjećam se straha, još uvijek živi u meni i nosiću ga uvijek sa sobom. Sjećam se momenta kada sam shvatila da nešto nije u redu kada su nepoznati ljudi počeli da pretresaju kuću u kojoj smo boravili. Sjećam se da se minute prije njihovog dolaska moj otac obrijao i da sam ga ljubila po glatkom obrazu poslednji put. Sjećam se da je nestao sa autom.
Sjećam se straha kada su mama i Hazbija krenule u policiju. Sjećam se da sam nosala bebu Ajlu jer Bahrija nije mogla od plača. Sjećam se da su se mama i Hazbija vratile bez njih, bez moga oca Esada, Azema, Asima i Hazima. Sjećam se da sam se sutradan tajno stidjela što nisam htjela da idem u policiju, jer sam se bojala. Sjećam se da su nam policajci psovali balijsku majku, da su nam govorili da idemo u Tursku. Sjećam se da smo mi djeca morali sjediti na suncu jer nam policajci nisu dali da sjedimo u sjeni policijske zgrade da ne bi . Sjećam se da je jedan od policajaca uhvatio Nerminu, moju mlađu sestru za kosu i digao je od zemlje. Sjećam se da je rekao da će nas on klati. Nermina se upiškila od straha, a ja sam po prvi put od kako su mi odveli oca zaplakala. Molila sam mamu da nas odvede. Otišli smo nazad u Emilovu kucu.
Sjećam se da to jutro kada smo krenuli za Plav, nismo smijeli ići zajedno u jednoj grupi. Naše majke su se bojale da ce neko shvatiti ko smo i da napustamo Herceg Novi. Bojale su se da nas ne spriječe u tome i da ne odvedu i Mehmeda, kojeg su u haosu zaboravili onaj dan kad su odveli moga oca i ostale muškarce.
Ovo dok pišem zaista osjećam da riječi i jezik nisu dovoljni. Željela bih vam opisati strah koji je djevojčica od deset godina doživjela. Strah kada čitav svijet se smrzga u milijone komada. Kad osaba, moj otac, koji me štitio i čuvao od svega, kojem nikada ništa nije trebalo da se desi, nestane tada zavlada strah. Ja sam sa mojim ocem izgubila sigurnost, vjeru u ljude, nadu u pravdu i danas kao mlada žena shvatam da sam izgubila smjelost da budem bliska sa drugim ljudima od straha da ću i njih izgubiti.
Poslije izvjesnog vremena mama, Nermina i ja smo došle u Švedsku. U školi su brzo shvatili da mi je potrebna psihološka pomoc, jer pored toga sto sam bila veoma tužna ponašala sam se previse ozbiljno za moje godine. To ustvari nije bilo ni čudno jer od onoga dana kada su mi odveli oca, uzela sam na sebe odgovornost da pomažem mami u svemu. Mama i Nermina su bile sve sto sam imala na ovom svijetu i htjela sam da im olakšam koliko god sam mogla, često zaboravljajući samu sebe i svoje potrebe. Uz pomoć školskih psihologa shvatila sam mnoge stvari, izmedju ostalog, da sam dugo godina sebe krivila za smrt moga oca. Jer smo otisli u Herceg Novi da bi on i mama Nerminu i mene spasili od rata u Bosni.
Danas kada sam odrasla žena uvidjela sam da mi je djetinstvo oteto. Tokom svih godina mog djetinjstva posle nestanka moga oca, bilo mi je tesko zbližiti se drugima, mada sam prije rata bila kao dijete u Srebrenici poznata po mojoj mogucnosti da veselo pricam i družim se sa svima. Posle nestanka mog oca izgubila sam kao dijete želju da se pridružim bilo kakvim sekcijama. Najviše sam voljela biti u kući i pisati stihove i priče o mom životu. Učila sam i uvijek bila medu najboljim u školi jer sam se sjećala da je to moj otac cijenio.
Bolilo me u grudima onaj dan kada je nečiji tuđi otac odvezao Nerminu u bolnicu kad je slomila lakat. Tužna sam došla kući onaj dan sa vozačkom u ruci jer babo (moj otac) nije bio tu da se ponosi samnom. Plakala sam onaj dan kad sam maturirala, jer babo nije bio tu da mi čestita. Tužna sam bila što on nije bio pored mame u ambulantnom vozilu onaj dan kada ju je udarilo auto. Znam da ću plakati u junu 2005 kada budem magistrirala i za deset godina kada me moje djete bude pitalo zašto ono nema dedu. Znam da nikada neću saznati zašto ali se nadam da ćete mi vi pomoći da saznam kako i gdje.
Zahvalna sam svim onima koji pročitaju ove riječi, i svim onima koji mi pomognu da nađem kosti moga oca, koji mi dozvole da mu podarim mir, jer on to zaslužuje.
.....................................
Narcisa Bosno
rođena 20. oktobra 1981.
kćerka Esada Bosno
|
